Razgovori o smrti doživljavaju se morbidnima, oni koji su iz bilo kojeg razloga okupirani tom temom ostalima djeluju naporno, oni koji iz bilo kojeg razloga prizivaju smrt dokle god ne umru nipodaštavani su tako da ih se definira smiješnima. Kad pogodi nekoga poznatoga svi se prvenstveno iznenade, kad se smrt nametne kao tema o njoj se govori uopćenim frazetinama s malo ili nimalo osnova u stvarnosti i čeka se da vrijeme učini svoje slabljenjem doživljaja i zaboravom. Time smo osiromašeni za jedan značajan dio života – vlastitu smrt, onesposobljeni da je doživimo u njenoj punoći i vrijednosti.

(Pero Kvesić, iz predgovora)